\/div>\n<\/div>\n<\/figure>Velika Britanija je jedna od zemalja koja je ozbiljnije pristupila ovom problemu. Tokom mandata biv\u0161e britanske premijerke oformljeno je i ministarstvo za usamljenost, a organizacija The Campaign to End Loneliness<\/strong>, koja se dosta aktivno i stru\u010dno bavi ovom problematikom u poslednjih desetak godina, nastoji da istra\u017eivanja i dosada\u0161nja znanja u vezi sa usamljeno\u0161\u0107u starijih ljudi usmeri na pronala\u017eenje na\u010dina kako da im pomognu da ne \u017eive dru\u0161tveno izolovano i da se bolje i kvalitetnije pove\u017eu sa drugim \u010dlanovima zajednice. Upravo su numeri\u010dki podaci koje ova organizacija iznosi zapanjuju\u0107i. U Velikoj Britaniji po podacima iz 2016. godine 1,4 miliona ljudi starijih od pedeset godina do\u017eivljava usamljenost, a 1,2 miliona ljudi ose\u0107a hroni\u010dnu usamljenost. Pola miliona ljudi pet do \u0161est dana u nedelji ne prozbori ni sa kim nijednu re\u010d. \u010cesto ni ne vide druge ljude. Vi\u0161e od polovine osoba starijih od 75 godina \u017eivi samo. Preko 3,9 miliona starijih osoba ka\u017ee da im je televizija naj\u010de\u0161\u0107e jedino dru\u0161tvo<\/strong>. Me\u0111utim, prognoze na osnovu dobijenih podataka ka\u017eu da \u0107e do 2025. godine ova slika biti jo\u0161 sumornija i da \u0107e se broj ljudi starijih od 50 godina koji \u017eive sami i ose\u0107aju usamljenost pove\u0107ati sa 1,4 na dva miliona, \u0161to je porast od 49 odsto u pore\u0111enju sa podacima iz 2016.\n\n<\/figure>Jedno novije istra\u017eivanje<\/strong>, objavljeno u novembru u \u010dasopisu Aging & Mental Health, <\/em>a koje je ura\u0111eno na University of California San Diego, <\/em>poku\u0161ava da do\u0111e do nekih korisnih odgovora na pitanje kako stariji ljudi mogu da se izbore sa usamljeno\u0161\u0107u<\/strong>. U pitanju je kvalitativno istra\u017eivanje u kome je u\u010destvovalo 30 osoba starijih od 65 godina (65-92) i koji su \u017eiveli u stambenom bloku od 300 posebnih doma\u0107instava, ali koji u svom sastavu ima terene za golf, tenis, kao i prostorije u kojima je mogu\u0107e organizovati neke zajedni\u010dke aktivnosti, kao \u0161to su dru\u0161tvene igre, ru\u010dni radovi, pozori\u0161ne predstave i sl. Imali su nekoliko razli\u010ditih razgovora koji su snimani i na osnovu toga obra\u0111eni rezultati. Najpre, u prvom upitniku nije kori\u0161\u0107ena direktno re\u010d usamljenost ve\u0107 se od njih o\u010dekivalo da procene koliko se \u010desto ose\u0107aju kao osobe uklju\u010dene u zajednicu sa drugim ljudima a koliko kao isklju\u010deni i izop\u0161teni iz te zajednice. Zatim su opisivali svoje iskustvo usamljenosti, kakav ose\u0107aj ono izaziva. Istra\u017eiva\u010di su bele\u017eili odgovore kao \u0161to je ose\u0107aj tuge, praznine i nedostatak smisla. Jedna osoba je usamljenost opisala kao ose\u0107aj ni\u010dega. Pitali su ih za\u0161to misle da su ljudi usamljeni, koji su to razlozi koji dovode do sve ve\u0107e usamljenosti i otu\u0111enosti i kakvu ulogu u tome ima prirodni proces starenja. Starenje, kako je i o\u010dekivano, ima veliki negativni uticaj. Gubitak drage osobe je izuzetno negativno iskustvo, ali isto tako i gubitak pokretljivosti ograni\u010dava dru\u0161tvene aktivnosti.<\/strong> Me\u0111utim, istra\u017eiva\u010de je najvi\u0161e zanimalo koje su pozitivne strategije ovih ljudi i na\u010dini na koje se oni bore protiv samo\u0107e. Zapravo, od na\u010dina na koji se prihvati neminovni i prirodni proces starenja najvi\u0161e zavisi da li \u0107e starost biti faktor rizika za usamljenost ili ne\u0107e. Jedan \u010dovek je rekao da ako je nekada mogao da se penje na planinu a sada ne mo\u017ee da hoda, onda \u0107e i\u0107i puze\u0107i. Treba nau\u010diti kako realno prihvatiti novonastale promene, ali ne optere\u0107ivati se previ\u0161e i izabrati filozofiju po kojoj se \u017eivot posmatra kao tranzicija. <\/strong>Drugi bitan faktor u borbi protiv usamljenosti je solidarnost i pomaganje drugim ljudima. Manje se ose\u0107aju usamljeno a vi\u0161e kao korisni \u010dlanovi zajednice\u00a0ljudi uklju\u010deni u neki dobrotvorni rad. Duhovnost se isto pojavila kao potencijalno za\u0161titni\u010dka osobina u borbi protiv usamljenosti. Zajedni\u010dki verski obredi osna\u017euju dru\u0161tvene veze u jednoj dru\u0161tvenoj zajednici, ljudi imaju mogu\u0107nost da neko vreme provedu sa drugim osobama.\n\n<\/figure>Tako\u0111e je jako bitan prostor u kome neko ima stambenu jedinicu<\/strong>. Stambeni kompleksi koji imaju neke zajedni\u010dke prostorije, parkove i terene za sport su neuporedivo bolji, i u urbanoj sredini arhitektonski dobro isplaniran prostor mo\u017ee pozitivno da uti\u010de na ljude i da doprinese manjoj usamljenosti. Ina\u010de, jedan od bitnijih nedostataka ovog istra\u017eivanja, osim veli\u010dine uzorka, svakako je socioekonomski status ovih ljudi, koji su malo bogatiji gra\u0111ani, neka srednja i srednja vi\u0161a klasa, tako da rezultati ne mogu da budu primenjeni na promenjenim socioekonomskim parametrima ili u razli\u010ditim kulturnim sredinama, u zavisnosti da li se kulturolo\u0161ki vi\u0161e neguje kolektivni duh ili je dominantnija individualnost.\n