петак, март 29, 2024
NaslovnaSRBIJAPolimlje postojbina mnogobrojnih valjevaca

Polimlje postojbina mnogobrojnih valjevaca

Kolubara i Podgorina” (Beograd 1907) Ljubomira Pavlovića, najvažnija među svim dosadašnjim knjigama o Valjevskom kraju i o Valjevcima, beleži da su se Dragićevići iz sela Brežđa doselili, pred Kočinu krajinu (druga polovina 18. veka), iz Drenove kod Prijepolja u Murgaš kod Uba. Odatle se deo njih vratio u planinski predeo naselivši se u Brežđu. Zekići su iz Kosatice „do Prijepolja” doseljeni u Degurić kraj Valjeva posle Kočine krajine. Iz Kosatice je u Degurić došao i rodonačelnik Markovića, on je bio seoski sluga. U Kosatici je i postojbina Stankovića, stanovnika Dračića (došli su „pre opšte seobe u 17. veku”), Gojkovića u Vrtiglavu, Petrovića u Dučiću („skorašnji doseljenik, prizetio se u Milovanoviće”), Jovanovića u Pridvorici (došli u Prvom ustanku), Pejića u Robajama (takođe doseljeni u Prvom ustanku) i Markovića u Toliću (prizetio im se predak u Jovanoviće). A iz Drenove, pored brežđanskih Dragićevića su i: Jovanovići u Dupljaju, Jovanovići u Jajčiću kod Ljiga (doseljeni u Prvom ustanku) i Panovići u Planinici (njihov predak je došao „uz Babinsku razuru” i „prizetio se u Kobasice”).

Polimlje je u toj staroj knjizi spomenuto na 81 strani a Stari Vlah još i više puta – na 102 strane.

Očigledno je i iz ovih primera da su predeli u okruženju Prijepolja postojbina mnogobrojnih Valjevaca. O tome bi se, uostalom, mogla napisati i knjiga priličnog obima. Ovi primeri svedoče i o tome da veze Valjevskog kraja i Prijepolja imaju viševekovnu istoriju koja će, uzdamo se, naći i svoga pisca. Naša je, međutim, ambicija mnogo skromnija – ukazivanje na poneke epizode iz te dugotrajne bliskosti. Pri tome valja imati u vidu činjenicu da su ljudi iz Polimlja, i iz Prijepolja prema tome, češće odlazili na sever pa, između ostaloga, i u Valjevski kraj: u Kolubaru i Podgorinu, i u Tamnavu i Kačer. Odlazili su radi boljeg života ali i da bi stekli ličnu bezbednost. Poneki, pak, radi školovanja. Imalo je, međutim, i još ima, i kretanja u suprotnom smeru.

Sreten Vukosavljević, naš znameniti sociolog sela i univerzitetski profesor prava, rođen u Prijepolju, učio je izvesno vreme Valjevsku gimnaziju. Došao je u nju sa nekolicinom vršnjaka (Nikola Minić iz Prijepolja, Josif Jevđević i Josif Pijevčević iz Pribora, Vasilije Strijelić iz Nove Varoši, nekoliko đaka iz Pljevalja i Petar Lješnjarević iz Novog Pazara) 1892. godine kao blagodejanac (stipendista) srpske vlade. Najpre je stanovao „kod Živka Tešića, blagajnika VI bataljona, zatim kod Stevana Fotića, penzionisanog direktora Valjevske gimnazije, pa kod nekog Jankovića, predsednika suda u penziji”. Na kraju školske 1894-5. godine imao je pet petica, tri četvorke i tri trojke (iz vladanja, između ostaloga). Kad je u jesen 1895. ukinuto stipendiranje učenika iz tih krajeva u Valjevskoj gimnaziji, Vukosavljević je školovanje nastavio u Beogradu i u učiteljskoj školi u Aleksincu. Tim putem je pošla i većina ostalih pitomaca valjevskih gimnazijalaca iz Polimlja.

Pre Sretena Vukosavljevića u Valjevsku gimnaziju je došla još jedna grupa blagodejanaca iz Prijepolja i drugih neoslobođenih krajeva. Među Vukosavljevićevim prethodnicima u valjevskim gimnazijskim klupama bio je i Aleksa Stanišić (rođen 1877. godine u Prijepolju, u uglednoj trgovačkoj porodici). On je prvi doktor nauka u svom zavičaju; školovao se u Lajpcigu, Jeni i Parizu. Stanišićevoj grupi su pripadali: Ivan Ratković, Stevan Samardžić, Todor Rosić i drugi.

Iz Prijepolja je poreklom – po ocu Nikoli, baštovanu – jedan od značajnih profesora Valjevske gimnazije, Živorad Marković. Rođen je u Valjevu 1895. godine, ovde završio gimnazijsko školovanje i 1922. postao gimnazijski nastavnik. Kad je 1940. godine osnovana Druga valjevska gimnazija Marković je postavljen za vršioca dužnosti njenog direktora i to bio do juna 1945. Među prvima je u Valjevu igrao fudbal. Inače, Živoradov deda Marko prezivao se Drobnjak.

Prvi direktor Prijepoljske gimnazije, u razdoblju 1913-15, bio je Živko J. Joksimović. On je ranije, školske 1902-3, kao suplent (profesorski pripravnik) sa tri godine službe, započeo nastavnikovanje u Valjevskoj gimnaziji ali je posle godinu dana otišao iz nje. Predavao je geografiju i srodne predmete.

Učitelj Rista M. Janjušević, rođen u Babinama 1868. godine, učiteljevao je u valjevskim selima. U Poćuti je bio 1890-93. i ponovo početkom 20. veka, a u Rajkoviću u razdoblju 1894-97. Detinjstvo je proveo u Užicu i tamo započeo školovanje. Umro je u Beogradu 1932. godine.

U Valjevu se, u oktobru 1936. godine, zatekao kod Dragojla Dudića, uglednog seljaka uz to i pisca i jednog od vodećih valjevskih komunista, Ljubiša Miodragović. Sa nekoliko odvažnih Valjevaca učestvovao je onda u onemogućavanju nekakve antikomunističke izložbe. Miodragović je kasnije proglašen za partizanskog narodnog heroja.

Nekoliko desetina Valjevaca učestvovalo je, 4. decembra 1943. godine, u žestokom boju partizana i Nemaca u Prijepolju. (Oni su se tada nalazili u sastavu Prve šumadijske partizanske brigade.) Tu su na komandnim dužnostima bila i dvojica potonjih heroja – Miloš Miša Dudić i Radivoje Jovanović Bradonja. Nekoliko Valjevaca je onda za svagda ostalo u Prijepolju.

Prijepoljčanka Subhija Subha Sadović bila je u sezoni 1952-53. glumica u onovremenom valjevskom Gradskom narodnom pozorištu (došla iz užičkog teatra). Igrala je u predstavama: „Topaz” M. Pinjola, „Smrt majke Jugovića” I. Vojinovića, „Ivica i Marica” D. Kapisazovića, „Posvojče” (naslovna uloga) K. Hranjec, „Svet” i „Pokojnik” B. Nušića, „Dva narednika” A. S. Đurkovića…

Mnoštvo dečaka iz Prijepolja i drugih mesta u Polimlju dolazili su u Valjevo da uče Srednju poljoprivrednu školu. Među njima prvenstvo pripada Nikoli S. Miloševiću iz Draževića (Nova Varoš) koji je ovde završio školovanje 1928. godine. Njegovi sledbenici su: Mihailo B. Obućina iz Nove Varoši (diplomirao 1929), Milutin V. Purić iz Radivojevića (1930), Žarko R. Todorović iz Nove Varoši (1932), Mihailo T. Baković iz Karaševine (1938), Radenko M. Lučić iz Vinicke (1939), Darko Melentijević iz Prijepolja (1940), Borivoje Ž. Bojović iz Sedobre (1952), Stanimir Z. Matijević iz Kokin Broda (1960), Damnjan Č. Mandić iz Amzića (1960), Ratomir R. Pijevčević iz Kosidola (1960), Mahmud Ć. Čičić iz Prijepolja (1963)… Jedan od njih (bar jedan) – Mahmud Miško Hašimbegović (sin Sinanov) iz Prijepolja – oženio se Valjevkom (Nevena Žeravčić).

Valjevsko selo Divci imalo je, svakako, u svojoj davnoj prošlosti veza sa Divcima iz okoline Prijepolja, sa istoimenim selom u okolini te varoši i porodicama takvog prezimena u Zvijezdu, Mijanima i Viniciki. Ljubomir Pavlović je u „Kolubari i Podgorini” pretpostavljao „da su se stare porodice ili novije zvale Divci pa su time dale ime selu”. A Aleksandar Loma, vodeći savremeni etimolog u nas, tvrdi u Kalendaru „Kolubara” za 2000. godinu: „Prema našim sadašnjim saznanjima ostaje najverovatnija pretpostavka da su Divci kod Valjeva nastali doseljenjem roda tog prezimena iz Polimlja u razdoblju između druge polovine 16. veka i početka 18. veka (prvi pomen 1719), dakle ponajpre tokom 17. stoleća”.

Okica Gluščević, novinar i književni prevodilac, rodom iz Polimlja, prijateljevao je sa Milovanom Đ. Glišićem. Zajednički su prevodili Tolstoja.

Novinar i književnik Lazar Komarčić iz Gloga kod Priboja imao je svega pet godina kad se sa majkom, sestrom Jelicom i bratom Vasom doselio u Valjevo (1844) gde mu se već nalazio otac. U Valjevu je završio osnovnu školu a kao odrastao čovek nekoliko godina je bio privatni učitelj dece imućnih valjevskih građana. Lazarov otac Milinko Komarica bavio se ovde dunđerskim poslovima.

Prota Jevto Popović Kuvelja, dugogodišnji paroh u Prijepolju, sklonio se u Valjevski kraj posle sloma narodne pobune u Polimlju, podignute pod njegovim vođstvom protiv turske vlasti 1875. godine. Najpre je ovde popovao u Ćelijama (1893-1903) pa u valjevskoj Gračanici. Rođen je u Babinama oko 1809. godine, umro u selu Stubu, kod svoje kuće, 1912. godine. Počiva u Ćelijama pored Ilije Birčanina. U Ćelijama i Gračanici bio je sveštenik i njegov sin Vasa Popović, takođe rođen u Babinama.

Jugoslovenski susreti amatera „Abrašević” su 31. oktobra 1981. godine svečano otvoreni u Prijepolju. Valjevo je, inače, bilo stalni domaćin te godišnje smotre umetnosti najboljih amatera nekadašnje države.

Jedan od sadašnjih uglednih valjevskih lekara – ginekolog Milomir Knežević, doktor medicinskih nauka – započeo je svoju lekarsku karijeru radeći među Prijepoljcima. U toj varoši je onda učiteljevala i njegova životna saputnica Nada, rođena u virovačkim Jankovićima.

Ljubomir Pavlović je, inače, stizao da se u svojim antropogeografskim proučavanjima bavi i Polimljem ali je taj deo njegovog opusa ostao nepublikovan. Najvažniji deo Pavlovićeve zaostavštine čini rad „Poreklo stanovništva Sandžaka”. Nastao je u razdoblju 1923-33. i ispunjava pet školskih svezaka. U prvoj svesci on piše o Srezu mileševskom (Prijepolje) a o još četiri sreza u ostalim sveskama. U Pavlovićevoj zaostavštini je i rad „Kulturno-ekonomski odnosi u Sandžaku” u dva dela (prvi deo – devet strana pisanih rukom, drugi – 25 strana). Njegovoj zaostavštini pripada i rad nevelikog obima (jedna i po strana) pod naslovom „Zabeleške iz Sandžaka 1923-1933”. Na jednoj sednici Srpskog geografskog društva, držanoj 8. marta 1935. godine u Beogradu, Pavlović je podneo saopštenje „Geografsko-privredne prilike u pređašnjem Novopazarskom Sandžaku”. A u šabačkom „Glasu crkve” iz 1928. objavio je članak „Jefta F. Popović, prota prijepoljski, vojvoda ustaški”.

Pavlović je, prema onome što smo uspeli da doznamo, bar dva puta pohodio Sandžak sa naučnim pretenzijama. Prvi put mesec dana u leto 1925. godine. „Sve što sam trebao videti, svuda kuda sam trebao proći, prošao sam i video sam” – pisao je o tom putovanju Jovanu Cvijiću. Ispitivao je Sjeničko polje, okolinu Zlatara i Mileševe, Pešter. Novo dvomesečno putovanje preduzeo je 1935. godine.

Sasvim je sigurno da ovakvim fragmentarnim pregledom poveznosti dve poprilično udaljene oblasti (mereno kilometrima), kroz koje se proteže pruga Beograd-Bar, Valjevskog kraja i Polimlja, ta tema nije u potpunosti sagledana. Moguće je, prema tome, da njen nastavak usledi na ovom mestu za godinu ili dve dana. Ili u nekoj drugoj publikaciji.

(Ovaj članak je pisan za godišnjak „Savindan” koji svakog januara izlazi u Prijepolju. U Reviji „Kolubara” donosimo ga uz izvesne dopune.)

O povezanosti dve udaljene oblasti, Valjevskog kraja i Polimlja

Zdravko Ranković

PROČITAJTE
spot_img
spot_img

POPULARNO

KOMENTAR